петак, 3. септембар 2010.

Pre nego sto sam dosao u Ameriku sve sam detaljno isplanirao. Isplanirao sam da cu zaraditi brdo love jer cu raditi 2 posla, da cu proputovati sve sto se moze proputovati u okolini Kalifornije i da cu pored svega toga svaki dan se kupati na plazi u Pacifiku i uzivati u carima koje plaza moze da ponudi. Pod tim ne podrazumevam pesak i skoljke vec devojke i zurke po plazi.

Kako sam dosao u San Diego i otisao na posao, kola su krenula nizbrdo. Dobio sam radno vreme od 12 popodne do 8 i 30 uvece. Takvo radno vreme mi nije omogucavalo da nadjem drugi posao bez obzira sto sam cak nesto i pokusavao. Prva opcija, vratiti se kuci sa preko 10k love pada u vodu.

Prva opcija automatski povlachi drugu. Nema love, nema putovanja. Rekoh sebi, video sam New York, video sam San Diego, videcu Los Andjeles, reko ni to nije lose. Za LA ne bih trebao da puknem mnogo jer blizu je 25$ povratna karta busem, platim hotel, malo zezanje po gradu, izlasci, Holivud, izacice me na plafon 300. Ma i to je mnogo, 200 je optimalno. Jedino sto cu da zalim je sto necu videti San Francisko i Las Vegas. Ali ako planiram da dodjem i sledece godine i nije mi toliko zao.

Sto se tice plaze i brckanja u Pacifiku, pre bih reko neka hvala. Voda je ledena. Ljudi po ceo dan samo leze na plazi. Oni malo hrabriji udju do kolena i kad ih zapljusne talas sa grimasom na licu pobegnu nazad. Ali zato oni najhrabriji pout mene (hehe) udju cak minut ili dva da zamahnu rucicama i proplivaju malo i nadajuci se da ih nece presresti predatori pacifika, ajkule. Alkohol na plazi, Pa gde mi je glava. Mic Bjukenon bi me tacno izbacio naglavacke. Gde nema alkohola slabo je i mladih tako da plaza nije bas idealna opcija za uzivanje.

Sve sto sam imao u planu nije se ispunilo. Ni jednog trenutka nisam zazalio sto sam dosao i ovo je jedno od najboljih iskustava koje sam imao u zivotu ali sad sam shvatio da sam imao prevelika ocekivanja.

Ako nece biti preko 10k $, onda cu kupiti sebi kola kad se vratim. To sam resio pre 2 nedelje. Ali kao i svaki od mojih planova i ovaj je poceo da se jalovi. Juce sam krenuo na posao i svratio do prodavnice bicikli. Kao ljubitelj bajkova koje sam nasledio od caleta znam da prepoznam dobar bajk. Za oko mi je zapao "Cannondale F2" koji u Srbiji kosta preko 2000 eura. Vidim da je polovan zato sto su mu gume malo istrosene ali bajs ni jednu drugu falinku nema. Cena? 1100$ sa taksom rece mi decko koji radi tu. Inace biciklu je vozio sam vlasnik do tog dana i cak ju je poboljsao i vidi se da je o njoj vodio racuna. Ali pored toga sto sam od caleta nasledio ljubav prema bajsevima, takodje sam nasledio i nacin cenkanja za bajsove. Trazeci da vidim gazdu poceo sam agresivno, kako se i mora.

"Gume su ti istrosene, ovde imas tackicu na ramu, dam ti 800 i da pevas". Posle par minuta bicikla me vise nije kostala 1100 vec 850 i postao sam ponosam vlasnik Cannondale F2 bicikle. Vlasnik me je pozvao da mu se prikljucim vikendima kada on vozi "off road" po okolini San Diega, ali kao radnik hotela, vikend mi nikad nije na raspolaganju.

Obzirom da sam zakasnio na tranvaj, a biciklu sam kupio, resio sam da odem na posao bajsom. Reko bistar sam ja, znam kuda i kako. Do posla ima malo vise od 10km, stizem za malo vise od pola sata. Krenuo sam severno i nakon sat vremena lutanja zavrsio sam 2 kilometra juznije od tacke od koje sam krenuo. To samo ja mogu. Evo kuda sam isao.


Stigao sam pola sata kasnije na posao, sav u goloj vodi ali bilo mi je drago jer sam toliko video duz ove rute poput americkih kucica sa malim dvoristima koje se cesto srecu u filmovima, nekih novih plaza i luksuznih naselja od kojih ti zastaje dah. A i naucio sam pouku, "ko pita, ne sk... skrece s puta ko budala".

Reko ajde, kupio sam bajs, valjda cu da imam i dalje za neka normalna kola. Ali ja pustinjak, covek zeljan avanture, razmisljam novu opciju. Sa velikim rancem na ledjima i spremnom biciklom da kupim propusnicu za vozove u Americi koja ce trajati 15 dana. Plan je, dokopati se istocne obale vozovima kako znam i umem. Dobra cinjenica je da vozovi ne staju na svaki 2 km i ne idu 30km/h vec sam ja isplanirao 9 stajnih destinacija za 15 dana.

Los Angeles
Flagstaff (Grand Canyon)
Alberquerque (poznato po Dusku Dugousku)
Kansas
Chicago
Cincinnati
Washington DC
Philadelphia
New York

Cena propusnice je 389$ sto je za 200 dolara skuplje od avionske karte do NYC za koju sam u svakom slucaju morao da dam pare. Jedino sto ce biti skupo jeste prenociste. Nesto cu preko Hajata sa popustima (40$ noc), nesto preko "couchsurfing-a", nesto moteli i hosteli i kod druga Hadzije u Vasingtonu na 3 dana (jos ga nisam pitao). Plan je obici turisticke atrakcije u svakom od gradova bajsom. Smeo potez, videcemo dal cu se usuditi ali kako sad stvari stoje, to verovatna opcija. Izgleda da cu na kraju da se zadovoljim "ficom" ili "peglicom" ali bitno je da se kotrlja.

Koja rec podrske bi mi dobro dosla. Znam da samo lud moze da pomisli na ovako nesto i nemojte da me odgovarate od ovoga ali ja mislim da ne bi trebalo da bude nekih vecih poteskoca prelaziti u proseku 400km dnevno (4 - 5 sati voznje).

Obzirom kako mi se uvek planovi izmene u zadnjem trenutku, ne bi me cudilo da se to desi. Ukoliko bude bilo promena, pisem. Toliko za sad. Pozdrav svima.

Нема коментара:

Постави коментар